Strah od 30-ih

Babaroga ili realnost?

„Učinilo mi se da kažeš grudi su ti kao rahat lokumi"..ok to samo Bregoviću može zvučat sexy -prva je stvar koju sam pomislila kad sam čula Sevkinu stvar „Tridesete", jer sorry, al da mi frajer kaže da su mi grudi kao rahat lokum, bome bi mu bio prvi i zadnji put da me vidi (osim ako u pitanju očito nije Bregović ili slastičar po struci)..

Tridesete..dan kad vam se "duja" izbije iz godina, kada prelazite u drugi box pri ispunjavanju glupih on-line testova, godine kojih sam se bojala kao pjevačkih ambicija Marka Grubnića, godine u kojima po nekim strašnim pričama iz djetinjstva trebate postati ozbiljni, savjesni, čvrsti, postojani..točnije imat karakteristike trovremenskog Tafta.

Kada sam bila mala ljudi s 30 godina su mi se činili kao oni čiji je život na zalasku, s 18 su mi bili old guys a s 25 je bilo ok kliziš prema 30-oj panic attack panic attack! U zadnjem dahu gubljenja te famozne dvojke počela sam panično čitati o 30-ima.  S 30 godina bi trebala biti ozbiljna, puna iskustva, obazriva, staložena, uspravna i zbrojena? Da, stavljam upitnik iza ove izjave jer nekako mislim da neće udariti ponoć a ja ću počet manijakalno usvajat djecu iz Kambodže, nosit kostimiće i očekivat da je sve oko mene posloženo kako treba biti.

Prošle godine na 29-rođendan sam odlučila puniti zalihe Smirnoffa u frižideru koje ću otvorit u 30-oj, točnije da sam se držala te nadasve stupidne ideje mogla sam s votkom napunit bazen Duji Draganji za trening..nisam, em što cugamo kad idemo vani, em što votka nije vino..što je starija nije bolja. Ukratko 30-a je bila moja osobna 2012 aka godina nestanka svijeta.

Frendica mi kaže: "s 18 mi je bilo lako otići bilo gdje i nestati i da me nitko ne pita i ne misli (osim majke) što i kako..i nije bilo odgovornosti , nije bilo ničega osim želje za zabavom i za ne razmišljanjem o tome što će biti sutra". Druga kaže:"S 30 sam doživjela apsolutni procvat u svim sferama života, to su super godine"..

Ne znam odakle nama ženama uopće toliki iracionalni strah od tih famoznih godina. Ok, mediji su tu, utječu, stvaraju nam slike i strah kako sve nestaje s tim famoznim brojem 2 kao predznakom svega što je bitno i vitalno. Utjeruju nam strah u kosti i bombardiraju nas s člancima s crvenim štampanim slovima koja vrište: „Nosite se s tim" ili „A što nakon"...A što nakon?

I onda se nakon povratka iz sumanutosti skužim: kao neku normalnu osobu me ne bi trebalo zabrinjavati, ionako sve ide, bez mene ili u konačnici vas koji strahujete od te godine. Neke greške ćemo ponavljat i s 60 jer su nam u genima, neke stvari nećemo skužit ni s 50 jer jbga ne moramo sve znat, neke stvari se nikad neće promijeniti i to nema veze s godinama, u nekim ćemo sazrijeti kroz iskustva koje nam svaki dan donosi, ustvari duboko u suštini ostajete ista osoba i ostaje vam sve što vam treba ..osim boxa u on-line testu očito...

I da, možda sam sad prestara za Dikana, al sam još uvijek mlađa od Severine:)

kiss vam