Kritika bilo kakvog diskursa uvijek je poželjna, bez obzira o kojoj društvenoj sferi govorili. Kultura kritike još je poželjnija pojava jer označava zrelost, socijalnu emancipaciju i racionalno razmišljanje svakog kritičara.
Nasreću ili nažalost, zahvaljujući mediju kao što je internet, svi su postali kritičari svega što se kreće, diše ili općenito pojavljuje. Takav fenomen bi po svom osnovnom konceptu trebao biti pozitivan i edukativan jer kritika ukazuje na eventualne pogreške time što postavlja pitanja i otvara rasprave, pogotovo kada se radi o javnoj sferi. Ali u Hrvatskoj to nije slučaj.
Društveni, politički, estradni ili modni kritičar je svaki pomno skriveni anonimac koji se ugodno smjestio u svoju fotelju te nakon dugog i napornog radnog dana krenuo u paljbu usmjerenu prema svemu što se na internetu može pročitati. Kritike osoba skrivenih iza suptilnih, infantilnih ili pak sasvim prosječnih nadimaka nisu zapravo kritike koliko zloćudne opaske i izrazi osobnog nezadovoljstva.
Skriveni iz svog „nicka", Zdravka i Mario (uzmimo dvoje izmišljenih likova kao školski primjerak) mogu kastrirati bez argumenata, osuđivati bez činjenica i što je najgore: osobno napadati i diskriminirati bez ikakvih posljedica. Umjesto da filter vlastite frustracije bude usmjeren prema stvaranju nečeg novog ili makar podržavanju nečeg bliskog, „internet kritičari" često kolokvijalnim rječnikom ruše sve što mogu čisto kako bi dokazali svoju moć, naravno, skriveni iz „nicka" u sigurnosti vlastite sobe.

Biti javna osoba u Hrvatskoj zato je ravno društvenom samoubojstvu, barem ako sudimo prema „kritičarima". Po prirodi sam znatiželjan i smatram kako je svaki oblik interakcije poželjan i dobrodošao stoga sam se često upuštao u raspravu sa Zdravkom i Mariom. Takve pogreške više ne radim. Nije tu riječ o mojoj taštini već o taštini ljudi koji bezobzirno napadaju. Prije sam se brinuo zbog svih tih etiketa koje su mi čitatelji srdačno poklanjali bilo da se radi o komentarima na Forumu.hr, portalu Jutarnjeg lista ili možda Fashion.hr-u. Oružje taštine bilo je u rukama cijele armije anonimnih kritičara koji će se osjećati bolje čim usmjere otrovnu strelicu prema nekom drugom.
Vođen idealističkim nastojanjima da pomognem svima kojima mogu pomoći odlučio sam sam od sebe napraviti humanitarni projekt. Jer ako će se „Zdravka iz Zagreba" ili „Mario iz Rijeke" osjećati bolje time što će me uvrijediti, diskriminirati i napadati bez razloga onda im treba dozvoliti da to rade. Izazivanjem njihovog osjećaja sreće oni postaju moj vlastiti humanitarni projekt. U tom pogledu srce mi je svakako puno ljubavi. Samo što Zdravka i Mario neće stati na tome. Ići će oni još dalje u potpune krajnosti koje će ispod svakog članka potpisanog mojim imenom napraviti travestiju, skandal i gnjusnu aferu koja ponekad ide čak i do mog zdravstvenog kartona. Ako ih je to usrećilo i pritom ja to isto dozvoljavam znači li to da Zdravki i Mariju moram poslati košaru sa voćem u ime svoje karme? Znači li to da je njihova vlastiti taština zaslužna za gorivo koje će me odvesti u vječni život? Dugujem li sve što imam Zdravki i Mariju?

Sada će se oni opet javiti i reći kako se promoviram, pišem isključivo o sebi i neprestano filozofiram. Samo zato što javno pišem i javno djelujem. To mi je najveći grijeh? Najbolje da se zbog svog životopisa i tekstova javno polijem benzinom i zapalim. Ali zbog moje profane i čiste karme (hvala Zdravka i Mario) ne bi mogao izgoriti već bi na trgu visio kao jedna od onih dosadnih rođendanskih svijeća koju ne možete nikako ugasiti. Ako ipak uklonimo na sekundu taj moj „golemi i patološki ego" (kraj citata) možemo se koncentrirati na ostale protagoniste u areni dnevne sobe ili uredskog stola našeg dvojca. Uzmite za primjer Severinu ili Jelenu Popović Volarić.
Ako pitate Zdravku i Marija njih dvije su već odavno spaljene na svim mogućim društvenim lomačama. Čisto inkvizitorski, bez ikakvih argumenata i zdravog razuma. Jelenu treba spaliti jer se usudila pisati o sebi, a Severinu zato što pjeva. Najbolje da se obje sakriju u kakav samostan na rubu litice i spavaju na hladnoj slami do kraja života. Zašto? Zato što su Zdravka i Mario to rekli, naravno.
Ali sada ulazimo u sivu zonu kontradikcije jer dok u jednom trenutku svi pljuju i po jednoj i po drugoj, ako isti „pljuvači" dođu u situaciju gdje će se slučajno imati priliku upoznati sa Jelenom ili Sevkom onda će preko noći postati „najbolji prijatelji". Sve je nestalo, sve je izbrisano jer sada su njih dvije najbolje i najdraže žene na svijetu. Znači preko ekrana ih trebamo spaliti, a kada ih upoznamo onda ih nekim čudom zavolimo i nježno polijemo već pripremljenu užarenu lomaču hladnom vodom kao da se ništa dogodilo nije. Licemjerno? Ne, Zdravka i Mario se ne bi složili jer oni ne znaju što taj termin znači. Nisu ih naučili roditelji, a nije ih naučilo niti društvo u kojem svaki dan na televiziji viđaju katedrale ili saborske dvorane pune licemjera.

Ako je to prihvaćena društvena norma u našoj zemlji zašto onda kriviti Zdravku i Marija? S druge strane i ako učinimo to što svi anonimni komentatori žele, a to je zatvoriti cijelu estradnu i modnu scenu na Goli otok, čime će se onda baviti Zdravka i Mario? Tu dolazimo do krucijalne rane hrvatskog društva. Zdravka i Mario se ne mogu i ne žele baviti sami sa sobom. Ne žele se suočiti sa vlastitim demonima stoga drugima izmišljaju i pripisuju njihove. Jer ako Severina ima dvadeset izmišljenih kostura u ormaru, onda će se Zdravka i Mario lakše osjećati ako se sjete malene vrećice kostiju koju poricaju, skrivenu u vlastitom mračnom kutku sobe. Barbarski internet terorizam postaje opravdanje za sve što se događa u njihovim životima. Lakše se suočiti sa tuđim lažim nego vlastitom istinom. Lakše je osuditi, vrijeđati i zlonamjerno tračati nego pružiti ruku potpore i podržati. Zbog toga ključ taštine leži u vašim rukama, problem je jedino što vam vlastita savjest dopušta da tim istim ključem udarate sve što se kreće, kopate po tuđoj intimi i izmišljate jezive „istine" o drugima.
Nestao mi je ego? Nestala je moja samopromocija? Bez brige, vraćamo se i na tu temu. Zar ste sumnjali? Prije tri tjedna sam iz New Yorka pisao o svečanom otvorenju Alexander McQueen izložbe u Metropolitan muzeju. Reakcije mojih vjernih čitatelja su više manje bile slične: „on laže, uopće nije bio tamo nego piše laži i gluposti" ili „kako to da se nije slikao sa primjerica Madonnom ili Annom Wintour kao dokaz"? Pošto vas sve katolički obožavam našao sam se u konfuznoj situaciji: kada neki medij objavi fotku mene i dizajnera kojeg intervjuiram onda sam egomanijak koji vrši agresivnu samopromociju ali kada nema fotografije onda sam patološki lažljivac. Svim silama sam se trudio razumijeti ali jednostavno mi ne uspijeva. Je li problem u tome što sam egomanijak ili patološki lažljivac? Oboje? Ništa? Ovaj manifest nije produkt ljutnje i obijesti koliko moje vlastito pravo da se branim i glasno kažem svoje mišljenje. Naravno, ovaj tekst će se protumačiti kao još jedan čavao u lijesu koji tako pomno polirate, izrađujete i pripremate. Ako ćete zbog tog lijesa imati je**** dobar dan, onda samo navalite.
Mogu li bar izabrati vosak za poliranje?
Toliko milosti valjda možete imati ili ipak ne?
Nastavak kolumne slijedi u komentarima ispod iste.
Je**** dobar dan, ha? Nema na čemu.
Grgo Zečić
photo: Vogue Italia, Steven Meisel
dodaj komentar 11 komentara
Gospon Grgo je ipak čovijek kao i svi mi, i normalno je da ga konstantni komentari Zdravke i Maria bole, svaka čast na hrabrosti samo tako nastavi pisati...
A kada se ne budem slagao s nečim što napišeš, lijepo ću to i napisati ovdje ispod, jer na to imam potpuno pravo, zato je ta opcija i stavljena (ako Vam smeta uklonite je).
Nastavi putovati, pisati i prihvaćati komentare kao satavni dio svog posla...
Eh da, naišao sam na jedan tvoj tekst iz puno mlađih godina u nekom dječijem listu, tema je bila ples, već se i tada nazirao talent budućeg novinara, kritičara ili kako se već doživljavaš...
Samo naprijed!!! Čitamo se...
i moj nick ostaje infantilan, zato jer imam pravo na to :-)
Ne moze se ljudima ugoditi. I po meni je svaki pokusaj bespotreban. Radi ono sto najbolje znas, pisi, a koliko je tvoj rad dobar sigurno neces saznati iz komentara vec na neki drugi nacin. Da se sudi po komentarima, niko se nebi bavio nicim, niti bi radio ista cisto da se ugodi takvim ''intelektualcima''. Ne mora niko biti vrhunski psiholog da bi razumio sta se krije iza takvih kometara: patetika, zloba, ocaj, je li to zbilja grupa ljudi kojima zelis da se tvoj rad dopada ?
Ovaj clanak pripada tu jer dize svijest o necemu i tjera ljude da raspravljaju o temama koje ih muce. Treba ih biti vise :)
Što se tiče nickova, anonimni pojedinci ne moraju otkrivati svoj identitet svima na internetu, to je naše pravo. Uostalom, bi li ti stvarno nešto značilo da se ti ljudi potpišu imenom i prezimenom?
Lp
Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković,
Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković,
Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković,
Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković,
Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković,
Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković,
Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković,
Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković,
Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković,
Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković,
Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković,
Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković,
Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković,
Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković,
Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković,
Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković,
Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković,
Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković,
Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković,
Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković,
Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković,
Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković,
Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković,
Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković,
Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković,
Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković, Branko Stojković,
Ciao
RSS komentara Dodaj komentar
Molimo, registrirajte se i prijavite da biste komentirali. Hvala.